Pisac, redatelj i glumac Jean-Baptiste Poquelin, poznat pod svojim kazališnim pseudonimom Molière, jedan je od najvećih komediografa svjetske književnosti. Uz Racinea i Corneillea najveći je predstavnik “zlatnog vijeka” francuske drame i kazališta 17. stoljeća. U njegova najpoznatija djela spadaju komedije Škola za žene, Tartuffe, Don Juan, Mizantrop, Škrtac i Umišljeni bolesnik.
Rođen je u Parizu u imućnoj građanskoj obitelji i dobio je dobro obrazovanje. Školovao se na prestižnom jezuitskom koledžu, među pariškom plemićkom elitom, imao dobru početnu poziciju i činilo se da će uspješno nastaviti pravničku karijeru i poslovne planove svoga oca.
Međutim, u dobi od 21 godine, u srpnju 1643. godine, Molière donosi radikalnu odluku: odlučio je svoj život posvetiti kazalištu i glumi. Pridružio se glumici, svojoj ljubavnici i životnoj partnerici Madeleine Béjart i zajedno s njom osnovao kazališnu družinu Illustre Théâtre. Dvije godine kasnije družina je bankrotirala, a Molière završava na jedan dan u zatvoru zbog dugova. U nerazjašnjenim okolnostima – nije poznato je li ih podmirio njegov otac ili netko drugi – dugovi su plaćeni, a on oslobođen. Upravo je od tada počeo koristiti svoj glasoviti pseudonim (moguće po jednom selu na jugu Francuske s istim imenom), pretpostavlja se zato da svoga oca poštedi “sramote” što u obitelji ima glumca. U to vrijeme, naime, ta profesija se još uvijek prezirala i smatrala nečasnom, pa tako glumci nisu, primjerice, mogli biti pokopani na posvećenim grobljima.
Dvanaest je sljedećih godina s Madeleine i nekoliko različitih družina Molière obilazio provinciju kao putujući glumac i učio kazališni zanat, kao pisac, redatelj, voditelj kazališta i glumac, jer je do kraja karijere uspješno nastupao u svim svojim predstavama. Postepeno je postajao poznat i cijenjen, pa je priskrbio pokroviteljstvo moćnog Filipa I, vojvode od Orléansa, brata “kralja Sunca” Luja XIV. Iz tog je ranog razdoblja Molièreovog stvaranja sačuvano malo djela. Molière se već tada odmiče od dominantne talijanske komedije dell’arte, improvizirane komedije bez čvrstog tekstualnog predloška s tipiziranim likovima, koja se igrala pod maskama, a koja se u to vrijeme baš preko Pariza proširila cijelom Europom i bila na vrhuncu popularnosti, ali i u dekadenciji, te se opredjeljuje za profinjeniju, pisanu komediju.
Godine 1658. vraća se u Pariz i u Louvreu pred tada mladim kraljem Lujem XIV. postavlja i izvodi Corneilleovu klasičnu tragediju Nicomède i svoju vlastitu farsu Zaljubljeni doktor. Izvedba je uspješna, te zahvaljujući svom pokrovitelju, kraljevom bratu Filipu I., nakon nje Molièreova trupa na korištenje dobiva veliku dvoranu u bivšoj pariškoj kraljevskoj palači Petit-Bourbon, koju dijele s jednom talijanskom kazališnom trupom. Trupa se u čast svog moćnog pokrovitelja nazvala “troupe de Monsieur”, što je bio Filipov nadimak. Godine 1660. Petit-Bourbon je srušen zbog proširenja Louvrea, ali Molièreova družina dobiva posve adekvatnu zamjenu: kazališnu dvoranu u obližnjoj Palais Royal.
Molière je osobno više cijenio tragediju, ali će u povijesti ostati upamćen kao veliki komediograf. Običaj je naime u to vrijeme nalagao da se nakon izvedbe tragedije u kazalištu prikaže i kraća, najčešće jednočina farsa, s kojima je Molière ubrzo postao omiljen kod pariške publike. Na otvorenju nove dvorane postavlja se komedija Dom Garcie od Navarre ili ljubomorni princ (1661). Iste i sljedeće godine uspjeh doživljavaju dvije njegove komedije s temom braka: Škola za muževe i Škola za žene.
Te 1662. godine Molière ženi Armande Béjart, za koju je mislio da je Madeleinena sestra, a bila je vjerojatno njezina nezakonita kći. Čini se da ta ženidba nije prekinula njegovu vezu s Madeleine, koja je zajedno s njim glumila u brojnim njegovim komedijama i postala slavna glumica. Takva obiteljska “situacija” izazvala je zgražanje i kritike konzervativne okoline. Optuživan je čak i da je oženio vlastitu kćer, što nije bila istina. Molière je zbog svojeg britkog humora i realizma stekao brojne neprijatelje, ali su ga u zaštitu uzeli kralj, kao i vodeći autoritet francuske književnosti klasicističkog doba, pisac, književni teoretičar i kritičar Boileau, autor glasovitog Pjesničkog umijeća. Molière se sprijateljio i s velikim talijansko-francuskim skladateljem Jean-Baptisteom Lullyjem (1632-1678), dvorskim kompozitorom Luja XIV. i središnjom ličnošću francuske barokne glazbe, glasovitim tvorcem francuske klasične opere i spektakularnih baleta, s kojim je zajedno stvorio novu dramsko-glazbenu vrstu: komediju s pjevanjem i plesom.
Godine 1664. Molière stvara i postavlja svoje remek-djelo, komediju Tartuffe, ovaj put u Versaillesu. Izvedba izaziva skandal, jer u toj komediji Molière bezobzirno ismijava licemjerje plemstva i vladajućih slojeva, ali i crkvu. Nakon žestokih prosvjeda konzervativnih Jansenista i crkvenih moćnika, unatoč zaštiti i poštivanju koje je Molière uživao kod kralja pazeći kroz cijelu karijeru da ga u svojim komedijama ne dodirne, predstava je zabranjena. No, riječ “tartuffe” u francuskom i drugim jezicima postala je sinonim za licemjerje i vjersku zatucanost.
Slijedi najneobičnije Molièreovo djelo, drama Don Juan (Dom Juan ou le Festin de pierre, 1665), treće iz trilogije o hipokriziji (prva dva su Škola za žene i Tartuffe). Don Juan je slobodna prerada poznate priče koju je u književnost uveo španjolski dramatičar Tirso de Molina početkom 17. stoljeća. Premda je ta tema doživjela nebrojene kasnije interpretacije, ova je Molièreova jedna od najpoznatijih, te glasovitog ljubavnika prikazuje kao slobodoumnog ateista koji ide toliko daleko da izaziva Boga, i koji ne poštuje nikakve autoritete i norme. I ova je drama ubrzo, nakon 15 izvedbi, zabranjena. Molière je zato pred smrt napravio i objavio ublaženu, samo-cenzuriranu verziju ovog djela, a izvorni tekst ponovno je postavljen tek više od dvije stotine godina kasnije, 1884.
Godine 1666. Molière piše i postavlja Mizantropa, djelo koje se često ističe kao njegovo najuspjelije, koje međutim ondašnja publika nije dobro prihvatila. I u urnebesnom Mizantropu glavna meta satire je hipokrizija francuske aristokracije. Uz nekoliko uspješnih drama komedija, kao što su komedija prema Plautu Amphitryon (1668.), Georges Dandin (1668.), komedija-balet s Lullyjevom glazbom Građanin plemić (1670.), tragedija-balet Psyche (1671.), koju radi zajedno s Corneilleom, opet uz Lullyjevu glazbu, u ovome periodu kazališne slave nastaje i njegova najpoznatija komedija Škrtac (1668.), s u povijesti komedije od antičkih vremena dobro poznatom temom škrtosti i pohlepe.
Molière je i umro od kazališta. Prilikom izvedbe svog posljednjeg djela, komedije Umišljeni bolesnik, dana 17. veljače 1673, u kojoj je igrao lik Argana, Molière, dugo godina bolestan od tuberkuloze, tijekom završnog baleta dobio je napadaj kašlja od kojega se srušio, ali se predstava ipak na njegovo inzistiranje privela kraju. Umro je nekoliko sati kasnije u svom krevetu. Njegova je smrt tako postala predmetom legende. Veliku čast ukazao mu je kralj Luj XIV. dopustivši njegov ukop na posvećenom groblju, doduše potajno, noću, premda, kako smo već spomenuli, to za nečasne glumce nije bilo dopušteno.
Molière je napisao ukupno 33 komedije, u stihovima i u prozi, u kojima je prikazao sve društvene tipove i sredine, i pri tome, doduše uz izuzetak kralja, nikoga nije štedio. Ismijavao je i osuđivao sve što je u suprotnosti s prirodom i zdravim razumom. Premda je bio izvrgnut oštrim kritikama, i to ne samo onih koji su se u njegovim djelima našli prozvanima, nego zbog svoje slobode u stvaranju i od strane rigidnih i konzervativnih književnih teoretičara klasicističkoga doba, ali i liječnika i znanstvenika koje je napadao, sve to nije utjecalo na njegovu popularnost za života. Publika ga je obožavala te je imao moćne zaštitnike. Nakon smrti postao je iznimno popularan u cijeloj Europi, pa i kod nas. Još za Molièreovog života, u tamnici Bečkog Novog Mjesta pred pogubljenje godine 1671. Fran Krsto Frankopan počeo je prevoditi njegovog Georgesa Dandina (Jarne bogati). U prvoj polovici 18. stoljeću u Dubrovniku će se izvoditi veliki broj anonimnih prijevoda i adaptacija Molièrea, poznatih kao “frančezarije”: Tarto, Mizantrop, Lakomac, Nemoćnik u pameti, Džono aliti gos, i druge, a Georges Dandin “ponašen” je kao Ilija aliti muž zabezočen. Kao tvorca suvremene komedije osobito su ga poštivali romantičari, a njegove komedije do danas podjednako zabavljaju na pozornicama cijelog svijeta.
