Četiri razreda pučke škole završio je u Pregradi i Zagrebu, četiri razreda gimnazije u Zagrebu i Karlovcu. U Zagrebu je 1880. svršio preparandiju (učiteljsku školu). Dvije godine službovao je u Slavoniji, u Valpovu i Šljivoševcima, a 1883. vraća se u blizinu svoga zavičaja, u Prišlin (Hum na Sutli), gdje počinje književno djelovati. Premješten je 1891. u Krapinske toplice, 1897. u Krapinu, a 1899. u Karlovac. Kada je 1906. došao u Zagreb, gdje je gradskim pučkim učiteljem, već je bio posve prestao pisati, a književna šutnja potrajat će sve do kraja njegova života. Od 1908. je županijski školski nadzornik u Osijeku i u Zagrebu, a nakon umirovljenja 1914, uglavnom živi na očinskome imanju u Valentinovu.
U petnaestak godina književnoga stvaranja Leskovar je napisao dva kratka romana (Propali dvori, 1896; Sjene ljubavi, 1898) i deset novela (Misao na vječnost, 1891; Katastrofa, 1892; Poslije nesreće, 1894; Jesenski cvijeci, 1897; Priča o ljubavi i Patnik, 1900; Bez doma, 1901; Kita cvijeća, 1903; Izgubljeni sin, 1904. i Kraljica zemlja, 1905).
U vodećih književnih kritičara moderne (M. Dežman Ivanov, M. Cihlar Nehajev, M. Marjanović) dočekan je s oduševljenjem: kao pisac koji izvanredno znade osjetiti i literarno predstaviti sve bitne društvene krize i čovjekove probleme na “kraju stoljeća”. Leskovarova književna novina, tj. njegov stvaralački otklon od dominacije realističke paradigme u onodobnoj hrvatskoj književnosti, izlazio je najprije iz sadržajno-tematske sastavnice njegove proze, ali su određeni pomaci u odnosu na tradiciju realističkoga oblikovanja vidljivi i u kompoziciji i u izgradnji fabule.
U središtu je većine Leskovarovih djela osjetljiv i osjećajan muškarac, kontemplativan, uznemirena duha i neodlučna djelovanja, muškarac koji utjelovljuje sve tipične pojavnosti “suvremene krize društvene” (Cihlar Nehajev): rezignaciju, dekadenciju, neurozu, unutrašnju duševnu borbu te psihičku izmučenost izazvanu stalnim razmišljanjem o propuštenim prilikama u prošlosti, zbog koje je sadašnjost bijedna, a budućnost ne postoji. Za razliku od realističkoga modela, socijalna motiviranost postupaka Leskovarovih likova u drugome je planu, jedva se nazire, i nije ključna za razumijevanje njihova karaktera. Referencija na predmetni svijet znatno je reducirana, pa slika društvenih odnosa uglavnom izostaje. U središtu zanimanja nije događaj nego analiza unutarnjega života. Izvanjska akcija likova je nevažna, stoga je atrofirala i fabula, koja se atomizira i prati unutarnji doživljaj lika. To se očituje u novelama Misao na vječnost, Katastrofa i Poslije nesreće te u dvama Leskovarovim romanima.
Većina Leskovarovih likova nastala je na temelju Turgenjevljevih literarnih i Schopenhauerovih filozofskih odrednica. Inzistiranjem na psihološkim aspektima razvoja i stanja lika, dosljednim promicanjem “misli”, a ne “akcije” kao uporišnih točaka fabularne izgradnje te, više u novelama nego u romanima, rabljenjem postupaka koji su slabili realističku narativnu fakturu, Leskovar je svojim proznim opusom postigao barem dvoje: 1. otkrio je novo stanje duha i modernu duševnost koji će dominirati prozom u prvoj pol. XX. st., i 2. konačno je naznačio prijelaz hrvatske realističke novele i romana u prozne obrasce modernističkoga razdoblja.
Tekst prema:
- Janko Leskovar: Izabrana djela, prir. Cvetko Milanja, biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
