Grigor Vitez je pjesnik, pripovjedač, prevoditelj, urednik više književnih nizova za djecu i mladež. Prvi je književnik koji je hrvatsku poeziju za djecu uzdignuo na razinu svjetskih pisaca, a dao je i poticaj za svestraniji razvoj fantastične priče.
Bavio se antologičarskim i kritičarskim radom, sastavljao jezične udžbenike za školarce. U mnogo čemu je još bio prvi. Na našem književnom nebu izjednačio je dječju poeziju s poezijom za odrasle, što nije bilo lako s obzirom koliko je dotad bila opterećena poučnošću i snažnom ideologijom. Današnja djeca uživaju u druženju s njegovim Antuntunom, s njegovim stablima koja hodaju ili govore, ili s pticama koje izlijeću iz slavonskih polja njegova zavičaja, kao što su uživala i ona pedesetih godina prošlog stoljeća kad se Grigor Vitez pojavio svojom prvom zbirkom za djecu Prepelica (1956.). Napisao je tekstove za slikovnice Medvjed kao pudar, Dva pijetla, Tko će s nama u šumicu, Maksimir, Čudna škola, Ogledalce, A zašto ne bi… Igrokaz u stihovima Plava boja snijega nebrojeno je puta postavljan na kazališnu scenu, profesionalnu i amatersku. Osim Prepelice tiskano mu je još šest zbirki poezije za djecu: Sto vukova i druge pjesme za djecu (1957.), Kad bi drveće hodalo (1959), Jednog jutra u gaju (1961.), Iza brda plava (1961.), Hvatajte lopova (1964.), Gdje priče rastu (1965.) i Igra se nastavlja (posthumno,1967.)
»Ja sam pisao zato da vam pričinim radost, da lakše osjetite ono što je lijepo u životu, da se smijete onome što je smiješno. (…) Želja mi je da poslije čitanja ovih stihova lakše svladate svoje zadatke, da vam teškoće budu lakše, da ciljeve koje ste sebi postavili dostignete s uspjehom i da budete vedri i neustrašivi pred onim što se zove budućnost.« Tako je govorio Grigor Vitez, a u svoju poeziju unosio je besmislice sa skrivenim smislom, melodiozne onomatopeje, zvučne i skladne rime, sugestivne slike. Kao da su mu ih trajno šaptale neke nevidljive ptice koje su stalno bile uz njega (naslov jedne njegove zagonetke u stihovima i jest Nevidljive ptice). Vitezovo obilje tema i motiva proteže se od biljnog i životinjskog svijeta, kroz mnoštvo nijansi ljudske osjećajnosti, pa sve do apstraktnijih ugođajnih skica koje iskazuju bogatstvo svijeta. Njegova suptilna pedagoška nota nikada nije u prvome planu ili sama sebi svrhom. Također je i formalno obilje Vitezova karakteristika, jer on piše nesputan zadanim oblicima. Uspavanke, zagonetke, pripovjedačku poeziju, brojalice, lirske minijature, kraće i dulje anegdotalne pjesme – zajednička im je karakteristika da Vitez po svojoj volji izabire dužine stihova i rime, a često ih u jednoj te istoj pjesmi mijenja kako bi u čitatelju uspješno izazvao osjećaj iznenađenja i igrivost u kojoj djeca naročito uživaju. Prvi je u pjesništvo za djecu uveo, još i danas rijetku vrstu, slikovnu poeziju. Izbor svojih brojnih prepjeva inozemnih pjesnika objavio je u zbirci s naslovom Pjesme četiri vjetra (1968.). Djeci je posvetio i knjigu proze Bajka o glinenoj ptici i druge bajke i priče (1964).
Punih šesnaest godina, sve do svoje smrti 26. studenoga 1966. godine bio je urednik u Omladinskoj izdavačkoj kući Mladost. Tamo utemeljuje Biblioteku Vjeverica. Uređivao je i biblioteku Jelen namijenjenu nešto starijoj dobi, te osnovao više manjih serija knjiga za djecu (pronađeno ih je trinaestak!), primjerice Iz priče u priču, Plava knjiga, Palčićeva knjižica i drugo.
Pojava Grigora Viteza značila je renesansu u hrvatskoj dječjoj poeziji na polovici dvadesetog stoljeća, baš kao i pojava bajki i romana Ivane Brlić-Mažuranić u drugome desetljeću dvadesetog stoljeća.
Diana Zalar
