Hrvatski velikaš, urotnik protiv bečkog dvora smaknut zajedno s Petrom Zrinskim, bio je također i daroviti pjesnik.
O Frankopanovom školovanju nema sigurnih podataka, ali se pretpostavlja da je bio isusovački đak u Grazu. Poznavao je talijanski, njemački, francuski, latinski, a možda i mađarski jezik. Godine 1656. otputovao je u Italiju, te se tom prilikom možda oženio Juliom de Naro, nećakinjom kardinala A. Barberinija. Vojnoj službi pristupio je u ranoj mladosti, obnašajući dužnosti ogulinskog i senjskog kapetana. 1663. sudjelovao je zajedno s Petrom Zrinskim u bitci s Turcima koja se odvijala kod Jurjevskih stijena (Lika). U Brezovici je 1670. godine otvorio Sabor, koji je imao za cilj organiziranje ustanka hrvatskog plemstva protiv Beča. Nakon neuspjelog ustanka, Frankopan i Zrinski sklanjaju se u Čakovec, da bi kasnije, nadajući se kraljevom oprostu, otišli u Beč. Frankopan nije našao oprost, te je u Beču zajedno sa Zrinskim zatvoren, osuđen i pogubljen u Bečkom Novom Mjestu. Njegove posmrtne ostatke prenijela su 1919. godine u Zagreb Braća Hrvatskog Zmaja. U predgovoru svojoj zbirci Gartlic za čas kratiti Frankopan se sam nazvao Ditelina.
Godine 1656. u Maceratu Frankopan objavljuje latinsku religioznu pjesmu Elegia, koja je ujedno i jedino njegovo djelo objavljeno za života. Njegova rukopisna književna djela otkrili su, krajem devetnaestog stoljeća, I. Kostrenčić i F. Rački u Državnom arhivu u Beču. Riječ je o opusu koji sadržava nedovršenu satiričnu pjesmu (Trumbita sudnjega dneva), zbirku zagonetki (Zganke za vrime skratiti), zbirku mudrih izreka (Sentencije vsakojaške), zbirku od šest pjesama po narodnu (Dijačke junačke), nekoliko talijanskih pjesama, kao i prvi hrvatski prijevod Molièrea, komediju Georges Dandin (Jarne bogati). Najznačajnijim Frankopanovim djelom smatra se zbirka uglavnom ljubavno-refleksivnih pjesama, koju je autor naslovio Gartlic za čas kratiti. Riječ je o djelu nastalom pod utjecajem zbirke talijanskih marinističkih pjesama austrijskog pjesnika Leopolda Wilhelma (Diporti, 1656), koje raznolikošću, ali i inovativnošću na metričkoj, žanrovskoj i tematskoj razini potvrđuje Frankopanovu izrazitu pjesničku darovitost.
Frankopan je u tamnici Bečkog Novog Mesta, neposredno pred smaknuće, počeo pod naslovom Jarne bogati prevoditi Molièreovu komediju Georges Dandin (objavljena 1669) i uspio je dovršiti samo prve tri scene prvog čina. Pisao je na jugoistočnom slovenskom dijalektu, govorom okolice Brežica, gdje je najviše boravio. Slovenski jezik i kajkavski dijalekt hrvatskog jezika u to su vrijeme bili bliži nego danas, pa je Frankopanu slovenski vjerojatno samo dijalekt hrvatskog jezika, ili obratno. Slovenci ovaj fragment smatraju početkom svoje komediografije, a neki ga naši povjesničari književnosti smatraju hrvatskim. To je prvi utjecaj Molièrea u nas, i to u vrijeme dok je veliki francuski komediograf još bio živ (umro je dvije godine nakon Frankopanovog pogubljenja, 1673). U prvoj polovici 18. stoljeću u Dubrovniku će se izvoditi veliki broj prijevoda i adaptacija Molièrea, poznatih kao “frančezarije”: Tarto, Mizantrop, Lakomac, Nemoćnik u pameti, Džono aliti gos, i druge, a Georges Dandin “ponašen” je kao Ilija aliti muž zabezočen.
Tekst prema:
- Fran Krsto Frankopan: Djela, prir. Josip Vončina, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
