Život Ezopa (grčki: Αἴσωπος, latinski: Aesopus), starogrčkog stvaratelja basni, još uvijek je obavijen tajnom. Legenda kaže da je živio u šestom stoljeću prije rođenja Isusa Krista (rođen oko 620. g. prije Krista u Frigiji ili Trakiji, a umro u Delfima 564. g. prije Krista). Ne zna se pouzdano je li uopće postojao, ali priče o njemu mogu se naći u raznih kasnijih pisaca (Herodota, Aristotela, Plutarha).
Prema tim pričama, živio je kao rob, i više puta je prodan kod drugoga gospodara. Kad je dospio kod filozofa Ksanta, on mu je darovao slobodu. Iako nije bio lijep (kažu da je čak imao i grbu), bio je vrlo pametan i sjajno je pričao priče, pa su ga svi rado slušali. Upravo zbog mudrosti mu je Ksanto darovao slobodu. To mu je omogućilo da putuje i pročuje se kao savjetnik više kraljeva i uglednih ljudi. Nije pronađena ni jedna basna s njegovim potpisom, jer je bio nepismen pa ih je samo pripovijedao. Nakon toga su se dalje širile od usta do usta.
U to davno doba nije bilo neobično da pripovjedači putuju svijetom i tako zarađuju svoj kruh. Pripovijedalo se po mjestima kad su bila sijela i prela (dok se runio kukuruz, izrađivala odjeća i posteljina na tkalačkim stanovima itd.). Pričalo se u gostionicama dok su se tamo krijepili umorni putnici nakon truckanja kočijama, a konjušar zamjenjivao iscrpljene konje svježima. Pripovjedači su pripovijedali uglavnom u takvim kućama gdje je bilo puno ukućana. U priče su se unosili suvremeni događaji. Dobri pripovjedači bili su rijetki i vrlo poštovani. Nije bilo mnogo pismenih ljudi, ni televizije ni radija. Pripovjedači su donosili slušateljima mudrost predaka, zabavu, skladnu i lijepu riječ, novosti iz svijeta.
U davnoj Grčkoj stvorena je poslije Ezopove smrti zbirka od 426 basni za koje se smatralo da su njegove.
Ezop je, kažu bio i savjetnik na dvoru legendarno bogatog lidijskog kralja Kreza. On ga je poslao u Apolonovo proročište u Delfe da odnese darove u zlatu u taj božji hram, i da svakom stanovniku Delfa daruje nešto novca. Drevni Grci vjerovali su u mnogo bogova. Vjerovali su i da se mogu na različite načine predvidjeti (prorokovati) događaji. Neki su to činili promatranjem kako lete ptice, drugi su živjeli u hramovima i bili proroci koji su tumačili volju bogova. Apolon je bio slavljeni bog muške ljepote, znanja i proroštva, medicine, umjetnosti. Stoga je glasovito bilo Apolonovo proročište. Svećenica Pitija sjedila je tamo na tronošcu. Kad bi netko došao, donio dar Apolonu i zamolio za savjet, izgovarala je nerazumljive riječi. Iz njih je svećenik sastavljao odgovore u stihovima. Ezop je predao zlato u hram, ali je novac namijenjen Delfljanima vratio Krezu. Rekao je da samo ljenčare besposleni i žive od darova što ih posjetitelji donose Apolonu. Delfljani su se razljutili, podmetnuli mu zlatnu žrtvenu čašu kao da ju je ukrao u Apolonovom hramu. Kad su ga optužili za krađu, strmoglavili su ga s jedne stijene u smrt.
Ezopovi najpoznatiji nastavljači su Francuz Jean de La Fontaine (1621.-1695.), Nijemac Gothold Ephraim Lessing (1729.-1781.) i Rus Ivan Andrejevič Krilov (1768.-1844.) Basne se ponekad pišu u stihovima, ponekad u prozi.
Ivan Filipović (1823.-1885.), književnik i pedagog preveo je Ezopove basne 1867. godine u Nakladi Lava Hartmana u Zagrebu. Preveo ih je slobodnije, i unio pouke u stihovima. Prvi prijevod Ezopovih basni s grčkog jezika kod nas je sačinjen 1951. godine. Zbornik Ezopovih basana preveo je Milivoj Sironić za izdavačku kuću Novo pokoljenje.
Ilustracije nastale iz drvoreza za to izdanje preuzete su iz vrlo starog i vrijednog izdanja ovih basni tiskanog još 1487. godine. Jedan primjerak nalazi se u biblioteci franjevačkog samostana na hrvatskom otočiću Visovcu u Nacionalnom parku Krka, a poznato je da postoje još samo dvije takve knjige (u Britanskom muzeju u Londonu i u biblioteci Bodleiana u Oxfordu). Te ilustracije su zapravo drvorezi nepoznatog umjetnika. Ovu je knjigu Ezopovih basni iz 1487. godine tiskao u početcima tiskarstva glasoviti nakladnik Boninus de Boninis da Ragusio (Dobruško Dobričević Dubrovčanin). Rodio se na otoku Lastovu, a proveo je svoj život tiskajući knjige u Italiji i Francuskoj. Nakon gore navedenog izdanja iz 1951. godine, našle su se Ezopove basne u Hrvatskoj u mnogim izdanjima za djecu, s vrsnim ilustracijama Svjetlana Junakovića, Stanislava Marijanovića i drugih. Ezopove i basne drugih svjetski poznatih i hrvatskih autora uvrštene su u Antologiju basne Dubravke Težak, koja ih je priredila, odabrala i napisala predgovor (3. dopunjeno izdanje 2001.) u izdanju nakladničke kuće DIVIČ. Ilustrirala ih je Nevenka Macolić.
Naša spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić pisala je basne u stihovima, a jednako tako i Vladimir Halovanić. Stanislav Marijanović piše za djecu odulje basne u prozi.
Ezopove basne donosimo u izboru, prijevodu i obradi preporoditelja Ivana Filipovića iz 19. stoljeća.
dr. sc. Diana Zalar
