Izraelski književnik, dramatičar, scenarist i filmski redatelj mađarsko-židovskog porijekla, jedan od najvećih i najomiljenijih svjetskih humorista i satiričara – “najduhovitiji čovjek na svijetu”.
Rođen je u Budimpešti kao Ferenc Hoffmann, u židovskoj građanskoj obitelji. Materinji mu je jezik mađarski, jidiš se u njegovoj asimiliranoj obitelji nije govorio, a hebrejski će jezik naučiti tek u Izraelu. Počeo je pisati još u mladosti: godine 1940. je za jedan roman dobio učeničku nagradu. S početkom rata, zbog rasnih zakona uvedenih u Mađarskoj, nije se mogao upisati na sveučilište, pa se počeo baviti zlatarstvom. Nakon njemačke okupacije Mađarske 1944. godine deportiran je u logore, gdje preživljava zahvaljujući sreći i svojim vještinama (primjerice, sa zapovjednikom jednog od logora igrao je šah, što mu je spasilo život; šahom se ozbiljno bavio cijeli život). Nacisti ga transportiraju u logor smrti Sobibor, no uspio je pobjeći i preživjeti ostatak rata pod lažnim identitetom. U jednoj će knjizi svoje iskustvo holokausta komentirati u svom stilu, riječima: “napravili su veliku pogrešku – pustili su jednog satiričara da preživi”. Roditelji i sestra također su mu preživjeli, no stradao je veliki broj članova njegove obitelji.
Nakon rata vratio se u Mađarsku, gdje ga uhićuju ruski vojnici, ali je opet uspio pobjeći. Promijenio je prezime Hoffmann, koje je zvučalo njemački, u Kishont, te nastavio studirati kiparstvo u metalu i povijest umjetnosti. Godine 1947. završio je studij i počeo objavljivati humorističke priče. Međutim, već 1949. godine, zbog komunističke i staljinističke represije, s prvom suprugom Evom (Chawom) Klamer emigrira u godinu dana ranije osnovanu državu Izrael. Izraelski imigracijski ured hebreizira njegovo ime u Ephraim – prema Kishonovom svjedočenju, sasvim proizvoljno, nakon što je službenik ustvrdio da ime Ferenc “ne postoji”, pa mu i prezime promijenio u Kishon; tako se naime zove rijeka u blizini grada Haife. Isprva živi u izbjegličkom naselju u blizini toga grada, u društvu sa židovskim useljenicima iz arapskih zemalja, što će inspirirati njegov proslavljeni film Sallah Shabbati. Potom u jednom kibucu radi kao električar, farmer i medicinski brat. Uči hebrejski jezik, koji se tada tek formira; u početku karijere uglavnom piše na mađarskom, no završivši studij hebrejskoga postaje majstor tog jezika i od početka 1950-tih počinje objavljivati humoreske i kolumne u izraelskim novinama i časopisima. Trideset godina bez prekida izlazila mu je satirična kolumna u dnevnom listu Maariv.
Već s prvim knjigama postaje slavni humorist i satiričar, isprva u Izraelu, a onda i širom svijeta. Osobito je popularan u Njemačkoj, a od kraja 1970-tih i u Hrvatskoj: kod nas je prevedeno i objavljeno dvadesetak njegovih knjiga. Razvodi se od prve supruge i 1959. godine ženi Sarom Lipowitz, “najboljom suprugom na svijetu” iz njegovih knjiga, s kojom ima troje djece. Nakon Sarine smrti, 2003. ženi se austrijskom književnicom Lisom Witasek. Godine 1981. kupuje kuću u švicarskom kantonu Appenzell, pa, budući da se u Izraelu zbog svojih političkih stavova osjeća neprihvaćenim i nepoželjnim, sve više vremena provodi u toj zemlji, premda je po uvjerenju ostao gorljivi cionist. Umro je u Švicarskoj 2005. godine, a sahranjen je u Tel Avivu.
Djela su mu prevedena na 37 jezika i objavljena u gotovo pedeset milijuna primjeraka širom svijeta.
Krajem Drugog svjetskog rata napisao je roman Mein Kamm (Moj češalj, igra riječima s naslovom zloglasne Hitlerove knjige Mein Kampf), satiru o vlastitom ratnom iskustvu i o nacizmu. Prvi mu je međunarodni književni uspjeh knjiga Osvrni se, gospođo Lot iz 1959. godine, zbirka pripovijetki o Izraelu.
Od sredine 1970-tih pripovijetke i romani mu u hrvatskom prijevodu izlaze u bibliotekama HIT, Evergreen i u drugim izdanjima: knjige Nije fer, Davide; Kita boli more; Kod kuće je najgore; Nema nafte, Mojsije?; Lisac u kokošinjcu; Raj u najam; Još malo pa istina (Priča o mojim pričama); Deva kroz ušicu igle; Kućna apoteka za zdrave; Ništa tu Abraham ne može; Pomozi sirotu na svoju sramotu; Knjiga za porezne obveznike; Šalu na stranu (autobiografija); Voljeni moj lažljivče (ko-autor sa “najboljom suprugom” Sarom Kishon); Jabuka je svemu kriva; Priručnik za menadžere; Blago onome tko vjeruje; Jednodnevne mušice žive dulje; Srećković; Priče o životinjama; serijal Kishon za… (Kishon za znalce: leksikon životnih mudrosti; Kishon za zaljubljene: srdačne satire za početnike i napredne; Kishon za turiste i avanturiste; Kishon za gurmane: kulinarske satire), u prijevodu Zlatka Crnkovića i drugih prevoditelja. Knjige su mu kod nas prodavane u velikim nakladama i doživjele su brojna reizdanja, unatoč tome što je zastupao konzervativne i nacionalističke/cionističke stavove koji nisu bili u skladu s tadašnjom službenom ideologijom. U vezi njegovog uspjeha na ovim prostorima, postoji jedna anegdota: prema zakonu bivše Jugoslavije, zbog nestašice deviza strani autori su sav zarađeni novac mogli dobiti jedino u dinarima i potrošiti samo unutar zemlje. Zato je Kishon često posjećivao Zagreb, odsjedao u hotelu Esplanade, a njegova je supruga u Zagrebu bila poznata kao “ona luđakinja koja upada u dućane i kupuje sve redom”, pokušavajući potrošiti zarađene dinare u tada slabo opskrbljenim zagrebačkim trgovinama prije nego ih inflacija obezvrijedi.
Kishon uglavnom piše o svakodnevnom životu, često o svojoj obitelji, ali i o politici i društvenim temama, ratovima, običajima, religiji, ironično, sarkastično, cinično, ponekad i crnohumorno, ali na način da to zapravo nikoga ne smeta i ne vrijeđa. Poznate su mu i dvije humorističke knjige o Šestodnevnom ratu 1967. godine, Žao nam je što smo pobijedili (1967.) i Jao pobjednicima! (1969.). Napisao je desetak dramskih djela koja su izvedena u kazalištima širom svijeta, a autor je i nekoliko knjiga za djecu.
Njegovi filmovi Sallah Shabati (1964.) i HaShoter Azoulay (Policajac Azulaj, 1971.), kojima je scenarist i redatelj, nominirani su za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Oba filma su komedije, prvi se bavi kaosom oko naseljavanja u Izraelu i prvi je značajniji međunarodni uspjeh izraelske kinematografije, a drugi, kojega se danas smatra filmskim klasikom, priča je o naivnom pozorniku iz Tel Aviva. Međunarodne nagrade dobili su i drugi njegovi filmovi, Ervinka (1967.), Kanal Blaumilch (1969.) i Lisac u kokošinjcu (1978.), filmska adaptacija Kishonove istoimene satirične knjige o politici.
