Juraj Sudeta – Đuro, Ðuka, Sanja (kako se znao potpisivati u svojim pismima) – rođen je 10. travnja 1903. u Staroj Ploščici, nedaleko od Bjelovara. Završivši osnovnu školu u rodnom selu, upisuje se u zagrebačku donjogradsku gimnaziju iste godine kad je započeo Prvi svjetski rat. Siromašan, za školovanja je živio najviše od milostinje. Slaba prehrana i vlažni podrumski stanovi te prirođena nježnost organizma pribaviše mu tada neizlječivu tuberkulozu već u četvrtom razredu gimnazije (danas osmi razred osnovne škole).
Kao učiteljski pripravnik prvog tečaja, bolestan i često gladan, ulazi u sebe i opaja se sjenama polumraka koje ga okružuju. Zato nije niti čudno što mu prva objavljena pjesma nosi naslov Suton (1919.). U proljeće 1923. dobio je posao kao učitelj u Virju. Tamo je Đuro Sudeta izdao svoju prvu zbirku pjesama s naslovom Osamljenim stazama (1924.), koju je sam slagao i tiskao na malom tiskarskom stroju. Tamo je uređivao i lokalni humoristički list, pisao feljtone (Oče naš, Sjena, Novela, Na periferiji, Uskrsnuće), novele i pripovijetke (Narodni mučenik, Zasjenjeni dani, Kraljevka, Rođenje čovjeka, Semin Stanković: duša, Mor, Tuga), zatim humoreske (Volovski ekspoze na ponoćku, Koprivnica za sto godina, Njihovo veličanstvo ONI). Svoje pjesme je brižljivo čuvao, no prozu je nemilice uništavao, tako da je sačuvana samo u dijelovima. Svoju prisnost s okružjem u kojem živi i radi Sudeta izražava ironijskim stilom u pismu jednoj znanici iz Zagreba.
19.XI.1926.
Draga gospođice Ivice,
(Drago dijete, Virje nije kraj Ðurđevca – kako mi vi adresirate, nego je Ðurđevac kraj Virja; Virje ima 12000 stanovnika, a Đurđevac ni 3000!) Ne znači to ništa. To je jedna mala opaska, koja vas je imala upozoriti da Virje ima:
27 birtija, 2 hotela, poštu, kolodvor, općinu, zatvor, 1 bilijar, 2 motocikla, 19 učitelja, doktora, popa i kapetana, 2 banke, 30 trgovina, 4 poludjevice, 32 djevice, bezbroj milostivih i milovidnih gospođa, 1 popadiju, 3 usidjelice itd.
Vi ste, dijete, mislili da je Virje – najtamnija provincija. Da je tamnija provincija od Kustošije. Ne. Virje ima dva radija, ma tko da se svega sjeti. Ima i nekoliko kelnerica, i što ja sve znam (…) Život je familijaran, nitko naime nikud ne ide, jer je sve križ-kraž posvađano, pa svi žive u familiji. I to da je najtamnija provincija! Tu vam se, dijete, živi ko u zemlji »slasti i lasti«. Ljudi ne griješe, vidi se iz toga, što se rijetko ispovijedaju; vjerni su ženama, jer se još nisu obazreli na njihova zabadanja. Jedu dobro, jer na ulici glasno podrigivaju, svađaju se, jer nemaju nogometnih klubova. Ubijaju se, za malu promjenu. U zatvor ne idu, jer jedni druge obično isplate.
Ne zaboravite, dijete, nikada da imate majku i da ima ljudi, koji trunu po provincijama. I da je ta provincija velika, crna i zamršena mnogo interesantnija nego nebulozni i podbuli Zagreb. U Zagrebu se umre, ovdje se crkne, tamo se gladuje, ovdje se dangubi.
U Virju se zanosom dvadesetogodišnjeg mladića baca u nastavnički posao, osvojivši ljubav virovskih đaka. S knjižarom Tišljarom izdaje Naš list za prosvjetna i politička pitanja, uređuje spomenicu virovskog pjevačkog društva Rusan, okuplja oko sebe mladež, korigira izdanja u tiskari i sam tiska, vodi veliku korespondenciju. Trajno pobolijeva. Skuplja građu za roman iz učiteljskog života (neobičnoga naslova 2√3), koji nije napisao, no iz tih zapisa jasno je da su ga svećenički krugovi držali previše liberalnim.
Sudetine pjesme (po kojima je najviše i poznat široj javnosti) često su zapravo oproštaj s nečim što voli i čemu je osobito privržen. Oproštaj s djevojkom, s pticama, drvećem, sutonima, žetvama u polju, s lišćem na vlažnim puteljcima. U kratkom svojem vijeku, a u razdoblju od nekih osam godina (1919.-1927.) napisao je oko tri stotine pjesama i objavio dvije male zbirke: već spomenutu Osamljenim stazama i Kućice u dolu (Zagreb, 1926.) Veći dio njegovih pjesama, preostalih u dvadesetak bilježnica, objavljen je posthumno: Sutoni (Zagreb, 1929.) i Pjesme I, Pjesme II (Zagreb, 1943.). Napisao je i dvije stručne rasprave: Autoritet i omladina i Moderna škola rada, dva spomen-spisa, kritičke i novinske članke i prikaze (većinom u virovskom Našem listu), humorističke članke u šaljivom listu Čuča koji je sam uređivao i pisao u jednom primjerku. Sudetine humoreske izuzetno su britke, zanimljive i oštre prema tadašnjim provincijskim prilikama i ljudima. I zapravo nepoznate. Ostale su u sjeni njegovih pjesama i njegove nesretne sudbine, pa čitatelji često ne upoznaju duhovitog, lucidnog i vedrog Đuru Sudetu.
Pri kraju 1924. njegova se bolest javlja svom žestinom te odlazi u slovensko lječilište Topolšica sve do 1926. Snažno prodiranje spoznaje da je kraj blizu nije ga spriječilo da nasmijava lječilište svojim humorističkim listovima Šaljiva pošta i Nova šaljiva pošta, u kojima je s puno humora prikazao lica i naličja svojih supatnika, ne štedeći ni svoje niti njihove male i veće mane i slabosti. Istodobno njegova poezija poprima sve spiritualniji ton, a osobito je nadahnjuje studentica agronomije Katarina Kristić, u Sudetinim pjesmama Katjoščica. Liječila se u isto vrijeme i od iste bolesti. Njihova korespondencija nije pronađena, te su tako svoju ljubav oboje ponijeli sa sobom u grob.
Đuro Sudeta prepjevao je i neke staroindijske pjesme (Domaće ognjište, 1927.). Nakon neuspjele operacije u Zagrebu, no istodobno i svestranog, inspirativnog tamošnjeg druženja sa širokim krugom prijatelja i štovatelja, vraća se u Virje i održava nastavu, kraće vrijeme stalno u visokoj temperaturi. Konačno, umire u koprivničkoj bolnici ujutro 30. travnja 1927. godine.
Prema ovoj pripovijesti godine 1992. snimljen je televizijski film Mor u režiji Snježane Tribuson. Glavne uloge odigrali su Filip Šovagović (Mor), Nadežda Perišić-Nola (Šu) i Vanja Drach (Vlastelin).
Na stranici Digitalizirana građa – Đuro Sudeta u elektroničkom su obliku dostupna i druga Sudetina djela: pjesme, pripovijetke, feljtoni, humoreske. Vodio je izuzetno bogatu korespondenciju sa suvremenicima i iz pisama se može iščitati mnogo toga o njegovom književnom stvaralaštvu.
dr. sc. Diana Zalar
