Novelist, pjesnik, putopisac i esejist, Branimir Wiesner Livadić jedan je od pokretača i najradikalnijih predstavnika hrvatske moderne.
Branimir Livadić je unuk glasovitog ilirskog glazbenika Ferde Livadića (1798-1879). Poslije gimnazije studira filozofiju u Zagrebu, te doktorira u Beču 1895. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu, Varaždinu, Senju i Karlovcu. Od 1920. je ravnatelj Drame HNK. Bio je i predsjednik hrvatskog kluba PEN.
Od 1907-19. uređuje Savremenik, središnji književni časopis toga doba u Hrvatskoj, a 1928-29. Hrvatsku reviju. Savremenik preuzima u jeku sukoba »starih« i »mladih«. Premda ga po pitanjima angažiranosti književnosti, slobode umjetničkog stvaranja i larpurlartizma svakako treba uvrstiti u »mlade«, oko Savremenika je uspio okupiti sve poznatije pisce, bez obzira na njihovu kulturnu orijentaciju i političku pripadnost.
Pisao je pjesme, novele i kritike. Prozna djela su mu nadahnuta modernizmom. U uspjelijim novelama u pravilu dominira intimna tematika ljubavi i seksualnosti. U svojim se programskim člancima bavio pitanjem doživljaja umjetnosti kao estetskog fenomena, no bez određenijeg sustava i teorijske podloge. Važnija su mu djela zbirka Novele (1910.), Legenda o Amisu i Amilu (1913.), te putopis Do Buenos Airesa (1937.).
Tekst prema:
- Branimir Livadić: Novele, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1910.
